Pod motom “Stavi naočale – promijeni pogled” održan je prigodan program na zagrebačkom Cvjetnom trgu, gdje su se osobe s intelektualnim teškoćama predstavile glazbenim nastupima, a povodom obilježavanja 16. svibnja – Nacionalnog dana osoba s intelektualnim teškoćama, koji se održao u organizaciji Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama.
Nakon programa na Cvjetnom trgu, održan je Okrugli stol „Izazovi življenja osoba s intelektualnim teškoćama u 21. stoljeću“.
Svaka čast strategijama, zakonima, politikama, svim projektima, programima i uslugama, ali najbitniji su ljudi, ljudi s intelektualnim teškoćama. Ponekad možda malo i zaboravimo da nam oni moraju biti u fokusu. Oni moraju biti prisutni i participirati u zajednici. Moraju biti vidljivi. Moraju imati mogućnost ostvarivanja prava i mogućnost razvoja svojih punih potencijala. Oni su itekako dokazali da mogu biti vrlo vrijedni članovi svojih obitelji, vrlo vrijedni radnici i aktivni članovi svojih udruga, kolege, partneri i aktivisti u zajednici. Ne smijemo ih patronizirati, prezaštićivati i infantilizrati kao da su mala dječica vodati za ruku. Kada im damo priliku, oni itekako pokažu što mogu, upozorila je Daniela Bratković, profesorica na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu.
I dalje nastavlja: Bitno je osnaživati osobe za samozastupanje, potaknuti ih na vlastite izbore i odluke, uključivati ih u tijela udruga i pružiti im podršku za samostalni život i samoostvarenje. Ukratko, oživotvoriti moto “Ništa o nama bez nas“.
Ako pogledamo situaciju u Hrvatskoj, devedesetih godina smo krenuli u dobrom smjeru, uspostavljene su neke strategije, doneseni su novi zakoni, osmišljeni projekti i novi pristupi, ali još smo jako daleko od standarda dostupnosti i jednakih mogućnosti. Ne možemo biti zadovoljni s ostvarivanjem njihovih prava na obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, na osobnog asistenta…
Da nema entuzijazma obitelji i volontera ne bi bilo sustava, teško bi se moglo govoriti o uključivanju tih osoba u svijet rada i zapošljavanja. Temeljni dokument kojeg bi se trebalo držati u formiranju javnih politika je Konvencija UN-a o pravima s invaliditetom. Daniela Bratković upozorila je i da je stala deinstitucionalizacija, suprotno težnjama ka osamostaljivanju osoba s intelektualnim teškoćama i njihovog uključivanja u svakodnevni život. Sustav se još uvijek maćehinski odnosi prema osobama s intelektualnim teškoćama, uskraćena su financiranja i ne proširuje se broj pružatelja usluga.
Osobe s intelektualnim teškoćama moraju imati i osiguran pristup uslugama do kojih dolaze svi drugi građani, da ne budu samo okrenuti stručnjacima koji su plaćeni da budu s njima, da ne budu samo osuđeni na boravak u udrugama, nego i da sustav aktivira inkluzivne aktivnosti za njihovo povezivanje sa zajednicom u kojoj žive, poručila je profesorica Daniela Bratković.
Na okruglom stolu u prostrijama Francuskog instituta mogle su se čuti i zanimljiva iskustva udruga osoba s intelektualnim teškoćama na terenu, ne samo u Zagrebu nego i u tzv. malim sredinama, ali koje rade velike životno vrijedne stvari.
Nerijetko, nazivi tih udruga su vrlo romantični i nježni: Jaglac (Orahovica), Latice (Koprivnica), Maslačak (Križevci) ili klub Vjeverica (Zagreb), ali njihov rad je daleko od bajkovite uljuljkanosti – rade iz petnih žila. Popunjavaju rupe koje sustav ostavlja za sobom, brinu se o svemu, od organiziranje dnevnog boravka, inkluzivnih akcija, višednevnih čuvanja kada su roditelji u bolnici, dovoženja i odvoženja na dnevne aktivnosti i liječničke preglede do organiziranja pravnih i psiholoških savjetovališta. Trude se da osobe s intelektualnim teškoćama imaju pravo izbora, objavljuju slikovnice, snimaju promotivne filmove, izrađuju ručne radove, idu na izlete i zajednička ljetovanja, na sportske igre, razvijaju i potiču volonterski rad, organiziraju stambene zajednice…
Uz sve to, sve su bolji i u EU projektima, pa iz tog novca obnavljaju prostore u kojima rade, nabavljaju potrebna kombi vozila, pokušavaju ponekog zaposliti. Ima i slučajeva doniranja i obnove kuće za rad udruge kao što je slučaj s Jaglacem iz Orahovice, ali i snalaženja na druge načine poput pedesetak roditelja, članova udruge Latice iz Koprivnice, koji su digli kredit kako bi kupili prostor za udrugu u kojoj se druže i uče njihova djeca nakon što su godinama bili u skučenom prostoru.
Mnogi su aktivni u udrugama već desetljećima, ne popušta ih entuzijazam, ali kako vrijeme prolazi sve se više roditelja suočava s onim posljednjim pitanjem: „Što će biti s našim djetetom kad nas više ne bude?“. Sustav ni na to nema odgovora, a njih – roditelja – više neće biti da i tu posljednju rupu pokrpaju umjesto države. Toga ih je najviše strah.
Više od dva sata tribine vrlo pažljivo je odslušalo i 15-ak studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koje su na kraju sudionicima iznijele dio svojih zapažanja. Začuđene su i zbunjene problemom političke strane koja nikako nije senzibilizirana. Sva ta rješenja koja bi se mogla donijeti su u biti jako jednostavna. Neshvatljivo mi je i nije mi jasno zašto dolazi do toliko teškoća u implementaciji. Smatram da je u teoriji, a zapravo i u praksi, lagano riješiti te probleme. To bi išlo u korist i državi i osobama s intelektualnim teškoćama, a i nama kao budućim stručnjacima, rekla je jedna studentica. Njezina kolegica vjeruje da bi se do onih koji formiraju javne politike moglo doći preko veće senzibiliziranosti javnosti. Onda bi se možda i političari pokrenuli. „Ako osamostalimo populaciju koju želimo, ako pokažemo ljudima da oni mogu biti zaposleni, da mogu biti profesionalci, da to je nešto što bi moglo potaknuti širu populaciju da gleda na njih i s druge strane. To bi onda bilo bliže i političarima kojima bi to moglo postati važno, rekla je.
Ozren Catela, odnedavno novi predsjednik Hrvatskog saveza udruga s intelektualnim teškoćama, pozvao je studentice da im se već sada pridruže, ali i da kroz svoj budući profesionalni rad ne izgube sadašnji mladalački optimizam. Vi ćete za desetak godina biti neki čimbenici koji će odlučivati o nečemu, pa ajde da zadržite te stavove koje imate sada, da ih ne korigirate, da ne upadnete u sustav koji ništa ne mijenja. Probajte da vam te mladenačke ideje ostanu u budućnosti. Nama i našim udrugama su u fokusu osobe s intelektualnim teškoćama, njihova sreća i njihov kvalitetan život. To je razlog zašto je čitava ta priča pokrenuta 1950-ih i 1960-ih godina. Roditelji koji su je tada pokrenuli su bili heroji, jer tada nije postojalo ništa. Riječ je o silnom entuzijazmu. Kada sam čak i ja počinjao 2006. godine bilo je slično. Mi smo za organizirano stanovanje imali samo četiri stolice kao donacije iz istočne Njemačke iz neke škole, oslikao je Ozren Catela kroz što sve prolaze udruge osoba s intelektualnim teškoćama. Mi imamo pravo dostojanstveno živjeti u životu zajednice. To bi trebala biti tekovina suvremenog društva. Nadam se da ćemo zajedno nastaviti raditi da ovo društvo postane društvo jednakih, uključenih i sretnih ljudi, poručio je dalje Ozren Catela koje je na čelu Hrvatskog saveza udruga s intelektualnim teškoćama zamijenio Mirjanu Jakovčev, vrlo cijenjenu dugogodišnju predsjednicu u čak tri mandata.
Izvori:
H-ALTER:
https://h-alter.org/hrvatska/nista-o-nama-bez-nas/
Online LIVE TV Croatia:
https://www.facebook.com/onlinelivetvcroatia/videos/1352644705214208